Šejh Sulhija ef. sa suprugom Esma hanumom
Rođen je 13. jula 1907. u mahali Novo Brdo kao jedan od četvero djece šejh hafiza Nezir-ef. Hadžimejlića i Hatidže-hanume r. Vilajetlić. Iako je veoma rano, dok je još bio u osnovnoj školi, Sulhija ostao bez oca, odgojen je u sufijskoj porodici, što je u velikoj mjeri utjecalo na njegov lijep ahlak i amel, tako da su skromnost i vrijedan rad gdje god da je bivao, pa i u najtežim životnim uvjetima, obilježili cijeli njegov život. Znajući za značaj znanja i znanosti teški životni uvjeti nisu utjecali na njegovu želju za znanjem tako da je, za svoje vrijeme, Sulhija stekao najviše obrazovanje koje je tada bilo dostupno u Bosni i Hercegovini, završio je Gazi Husrev-begovu ‘kuršumli’ medresu, 1925, a potom i šerijatsko sudačku školu u Sarajevu, 1930, te postao šerijatski sudija – kadija. Uz to bio je vanredno dobar poznavalac Kur’ana, hadisa, te ostalih islamskih i svjetovnih znanosti. Dobro je poznavao i govorio arapski i turski, a služio se i perzijskim i francuskim jezikom. Netom što je završio sudačku školu, oženio se Esma-hanumom r. Durajlić, i gotovo odmah pozvan na odsluženje vojnog roka, a zatim i posao u Sreskom šerijatskom sudu u Prilepu, na poziv šejh hafiz-ef. Kazima Hadžimejlića, gdje živi i radi od 1932-1937. godine, a potom radi u Sjenici i Tetovu gdje ga zatiče Drugi svjetski rat, kada biva premješen u Žepče gdje radi do ukidanja šerijatskih sudova. Njegovo osnovno zvanje u komunističkoj Jugoslaviji zamijenjeno je zvanjem finansijskog manipulatora i dobija posao u Sreskom sudu u Zavidovićima. U Visoko se vraća 1950. godine i postepeno potiskivan iz svih službi, degradiran i ponižavan, biva konačno otpušten 1953. sa objašnjenjem da nema dovoljne kvalifikacije ni za jedno radno mjesto. Međutim, šejh Sulhi-ef. nije se predavao i nije se ustručavao nikakvog posla da bi prehranio svoju porodicu, koja je sada osim njega i hanume brojala još sedmero djece. U penziju odlazi sa nepunih šezdeset godina, ali se time njegov rad nipošto ne prekida. Naprotiv, dobija na zamahu kako na općemo polju širenja vjere, tako i na tarikatskom planu.
Nikad ga niko nije vidio da sjedi besposlen, nikada ga niko nije zatekao u kući bez knjige u rukama; svaki dan učio je džuz Kur’ana, ali uz prijevod i komentar iz različitih tefsira, pri čemu bi pored njega uvijek bila sveska u koju je zapisivao odabrane ajete, prijevode i tumačenja. Uživao je u proučavanju starih kitaba na arapskom i turskom jeziku, svakodnevno kupovao islamske i znanstvene knjige kojima bi se njegova porodica i rodbina mogli okoristiti, a nerijetko ih je i čitao i naglas komentarisao kako bi se njegovim znanjem okoristili svi prisutni.
Izuzetno obrazovanje i dobro poznavanje islama i šerijata učvršćivalo je njegovu vjeru u Allaha i Resulullaha, koju je naslijedio od svojih djedova, te je njegov životni moto bio to znanje i tu ljubav prenijeti i na svoje potomke i nasljednike, ali i na sve druge ljude. Od svoga najranijeg djetinjstva rastao je i kao zaljubljenik tarikata o kojemu je prva znanja stekao od svoga oca šejh Nezir-efendije, a kasnije ih, druženjem sa istaknutim šejhovima i alimima svoga vremena, pomenut ćemo samo Adem ef. Karadžoza i šejh Fejzulah-ef. Hadžibajrića, proširivao i produbljivao.
Hilafet i idžazet za iršad Sulhi-ef. Hadžimejlić dobio je 1983. od šejh Behauddin-ef., i prvi je od Hadžimejlića u Visokom kojega je Tarikatski centar za BiH u Sarajevu postavio za šejha visočke tekije.
Šejh Sulhi-ef. bio je veoma komunikativna osoba sa širokim krugom prijatelja i poznanika koji su ga cijenili, poštovali a mnogi i iskreno voljeli. Posebno je komunicirao sa svojim kolegama – kadijama od kojih su mnogi bili istinski ljubitelji tarikata, a neki i kućni prijatelji. Jedan od njih bio je oboje, Ahmed-ef. Mešić, koji je jedno vrijeme radio u Visokom, a potom preselio u Tuzlu. Kako su obojica bili vanredno dobri poznavaoci arapskog i turskog, a Ahmed-ef. je bio vješt i sa perzijskim jezikom. Njihovome prijateljstvu svjedoči i oko 120 pisama koje je Ahmed-ef. napisao šejh Sulhi-ef. U jednom od njih iz 1978. godine Ahmed-ef. piše da se ‘još nije obikao u Tuzli’, i da u njoj nejma ono što je imao u Visokom, nejma sijela, nejma druženja i mehabeta, nejma tekija i halke, nejma iščitavanja, komentarisanja i raspravljanja o pričama iz Mesnevije. Kaže, ‘Najviše sjedim u kući i već sam gotovo prepisao stihove iz arapske verzije Mesnevije koju si mi dao. Ostao mi je još uvod i predgovor, pa kada to prepišem vratit ću ti knjigu. Skupo bi me stajalo da je fotokopiram.’ U drugom pismu iz 1979. godine Ahmed-ef. piše, ‘A sada, dragi ahbabu ja Ti šaljem jednu svešćicu mog prijevoda i komentara, nešto oko 145 bejtova Mesnevi-šerifa, Tebi u vlasništvo, pa Te molim da – ako možeš – pročitaš da vidiš valja li to štogod što radim, pa ako valja da mi odgovoriš da mognem nastaviti. A ako ne valja da mi isto tako kažeš da uzalud ne trošim vrijeme i papir, ili ako treba nešto izmijeniti… Ukratko ja Te molim za Tvoje iskreno i otvoreno mišljenje jer bi mi to bilo dragocjeno za daljnji rad ili nerad. Samo Ti i ja imamo po jedan primjerak…’ Šejh Sulhi-ef je sve svešćice što ih je poštom dobivao iščitavao i davao svoje mišljenje, a potom ih je dao ukoričiti sa potpisom i datumom, 21. maja 1985., što svjedoči o njegovoj predanosti i dosljednosti.
Među njegovim pažljivo vođenim bilješkama nalaze se imena i 16 učenika Gazi Husrev-begove medrese koje je nakon odlaska u mirovinu poučavao iz različitih predmeta, a poznato je da su svi uspješno polagali ispite i završili medresu. Godinama, i prije nego je imenovan šejhom, bio je teravih-imam u visočkoj tekiji u kojoj je proveo dosta svoga vremena družeći se sa mutekijama, gdje je tumačio Kur’an konsultirajući tefsire na arapskom jeziku, a osobito Ibn ‘Arebijev.
Bio je otvoren i iskren te je u svakoj kritici polazio od sebe, a zbog znanja kojim ga je Allah, džellešanuhu, obdario nije se ustručavao upozoriti ili kritizirati one koji su griješili. Pored toga što je bio dobar govornik, imao je talenta i za pisanje ali nije imao dovoljno vremena za sve. Uprkos tome, nekoliko njegovih članaka o islamskim temama objavljeno je u novinama i časopisima u periodu 1992-1995. U rukopisnoj ostavštini Šejh Sulhi-ef. nalazi se i nekoliko rezimiranih izvadaka iz sufijskih i djela nekih drugih islamskih autora. Preselio je na bolji svijet 21.03.1999. godine u Visokm gdje je i ukopan.
Koristimo se ovom prilikom da se najtoplije zahvalimo potomcima i porodici šejh hafiz Sulhi-ef. Hadžimejlića, a napose njegovoj kćerki Subhiji-hanumi, na ustupljenom pisanom i foto materijalu.
ANTERFILE:
‘Ima li i ako ima kakva je razlika između mu’mina i derviša? Svaki derviš prema svojoj obavezi prvo je mu’min, a između ostalim mu’mina i derviša potoje razlike, ali nikako po vjeri, nego po tome što derviš mora izabrati jednog vodiča, potvrđenog šejha, kao svoga profesora i treba mu biti poslušan kao da mu je roditelj, a ovaj je dužan da upućuje na pravi put i da prati njegovo napredovanje, kao rođeno dijete. Tu je ta razlika između običnog mu’mina i derviša.
‘Da bi neko bio derviš mora sa svojim ‘ja’ raščistiti, tj. mora se početi osjećati i biti Božiji rob, a to opet sa draga srca i istinski. Kad to bude istinski postignuto onda otpada svako isticanje i težnje, jer sve što čovjek ima materijalno, moralno, duševno… sve je to od Dragog Allaha Zuldželala. Njegovi su sifati, a mi što imamo to je Njegova Milost prema nama.